|
Stajao je pred vlakom, tako nepoznatim, oko sebe ne prepoznajući niti jedno lice osim ono njegove majke. Činilo mu se kao da je prošla vječnost od kada je zadnji put vidio kuću u kojoj je živio godinama – sve te uspomene sada su mu se činile tako dalekima. Čvršće je stisnuo ruku visoke vitke žene čija je crna kosa nemarno padala na njenim ramenima. Lice joj je bilo neobično blijedo, sa primjesama nježne žućkaste i sedefaste boje. Crne oči, nekada tako žive, izgubile su svoj sjaj i iz njih se zrcalila samo neobična siva zabrinutost.
„Zapamti, kada dođeš…“ počne Bellatrix Lestrange.
„Znam, majko, znam.“ Ona riječ „majka“ ozari Bellatrixino izmoreno i izmučeno lice. Lagano se nasmiješi i unatoč svom ukočenom izgledu, dječak pred njom je imao osjećaj da pokazuje osobine ljudskosti. „Neću praviti probleme.“ Bellatrix čučne pored svoga jedinca i poljubi ga u obraz. Dječak, iznenađen pokretom majke i nenavikao na pažnju tijekom svih ovih godina, ovije malene ručice oko njena vrata i čvrsto ju zagrli. „Zbogom, majko.“ Blijede ruke, toliko nalik rukama Bellatrix Lestrange, spuste se na crnu pelerinu ovijenu oko slabašna tijela. Kada ih se gledalo, bili su toliko slični jedno drugome. Imale su istu tamnu kosu, mrtvi pogled pružen u daljinu mimo svih ovih užurbanih i nasmiješenih lica, a ono što ih je toliko vezalo bila je blijeda, gotovo prozirna koža srebrnastoga sjaja koja je odudarala od crnih pelerina koje su nosile. Dječak se uputi u jedan od vagona te nespretno mahne majci kroz zamagljeni prozor.
Sjedio je sam dulje vrijeme. Navikao se na to. Nekako, kada bi ljudi doznali da je sin Bellatrix Lestrange, pobjegli bi od njega. Nije razumio zašto jer njegova majka, iako je bila zastrašujuća, bila je… Tu zastane – nije pronašao pravu riječ koja bi opisala hladnu ljubav. Sve otkako se vratila iz Azkabana i otkako je preuzela njegov odgoj, Bellatrix je bila nova osoba. Nitko to nije shvaćao a dječak ih nije krivio. Znao je da je njegova majka u prošlosti radila mnoge pogrešne stvari ali sada, barem on tako misli, bilo joj je žao.
Odjednom se vrata kupea otvore i u njega nahrupe dvojica glasnih dječaka. Jedan vjerojatno malo stariji, drugi njegovih godina, obojica se smjestiše pokraj njega ne pridajući pozornost njegovoj pojavi. Znatiželjno ih pogleda ali oni ne odvratiše jednako znatiželjnim pogledom te se on opet zagleda u daljinu. Jednim uhom slušao je njihov veseli smijeh, povremenu svađu a zatim i pomirdbu…želio je brata.
„Tata je rekao da nema veze ako dođem u Slytherin.“ reče mlađi dječak očito se žestoko protiveći nedavnoj tvrdnji svoga brata da su u Slytherinu samo zli čarobnjaci. „Ja nisam zao.“ procijedi s mukom ovaj mlađi.
„Nisam ja to ni rekao.“ spremno će stariji. „Ali moraš priznati da ti uvijek praviš najviše problema mami i tati.“
„Nemoj me tjerati da povučem štapić.“ Onaj manji je bio ratoboran te on, više nego stariji, privuče njegovu pažnju.
„Albuse Severuse Potter, da si odmah odmaknuo ruku od tog štapića!“ reče stariji čije su se vesele oči naglo uozbiljile. Pogledao je mlađeg brata preko ruba svojih okruglih naočala te on ruke položi na prsa.
„James, mrzim te.“ Albus se očigledno naljutio.
„I ja tebe.“ odvrati James veselo se hihoćući.
„Oprostite…“ prozbori sada onaj zaboravljeni dječak koji je sve vrijeme sjedio pokraj njih i slušao raspravu „da li ste vi James i Albus Potter?“ Dječaci se okrenuše prema njoj i proučiše njegovu pojavu. Stariji kimne glavom.
„Ja sam Enea Lestrange.“ Pružio je ruku no ona ostane visjeti u zraku. Nakon par minuta, neugodno ju povuče prema sebi.
James prvi prozbori.
„Da li je tvoja majka…?“ Očigledno nije vjerovao svojim ušima.
„Da, Bellatrix Lestrange.“ James nezadovoljno gutne knedlu koja mu je priječila govor.
„Zar ona nije u Azkabanu?“
Dječak se veselo nasmije – jer su ga ljudi toliko mnogo puta prije već pitali to pitanje.
„Puštena je prije nekoliko godina. Zbog mene.“ On nije krenuo u daljnje objašnjavanje a dječaci nisu ni pitali.
„Ja sam mislio da, ovaj, pa da nije istina da Bellatrix ima kćer. Da su to samo priče zbog održanja Voldemortova imena.“
„Cijenio bih da ga ne spominjete.“ reče on malo glasnijim tonom.
„Pa, zar ti on nije otac?“ Albus je to pitanje možda malo prebrzo izgovorio no on se ne naljuti. Čak štoviše, ton glasa mu se opet smiri i on se vrati u jednolični ritam kojim mu je bubnjalo srce.
„Da, jest. Ali njegovo ime se ne treba tako spominjati.“
„Kako – tako?“ Dječaci su očito bili zbunjeni.
„Ne poštujete ga.“ James se posprdno nasmije. On silovitom i brzom kretnjom okrene svoju glavu prema njemu i probode ga svojim tamnim, gotovo crnim, zjenicama.
„Ja ga nikada neću poštovati.“ reče Albus govoreći vrlo vjerojatno ono što je i James mislio.
„Znam ja tko je vaš otac. Harry Potter. Dječak koji je preživio. Da, moj otac je umro od njegova štapića ali vidite… Moj otac je činio mnoga velika djela. Grozote, strahote – od toga ne bježim – ali moj otac je proširio spektar magije koji se danas proučava… Da njega nije bilo…“Na obrazima su mu se ocrtavali bijes i ljutnja. „Da njega nije bilo, ja sada ne bi sjedio ovdje. Nikoga nije volio, čak ni moju majku, ali ja znam da… Ja znam da je mene volio.“
„Kako to možeš reći?“ neobazrivo će James.
On iz savršeno očuvane pelerine izvuče sliku Toma Riddlea. Slika se smiješila. Veseli uvojci Toma Riddlea su poskakivali dok je lamatao nogama sjedeći na visokoj ogradi pred ulazom u kuću Lestrangeovih. „Voli te tata.“ ponavljao je ponovno, ponovno, ponovno… Uvijek jednako mašući, uvijek jednakim tonom, uvijek isto. On prigrli sliku, poljubi oca i ponovno je spremni.
„Ti nisi normalaN. Čudak.“ reče James. On još uvijek maglovito bijesnih očiju upita nešto što mali Potter nije očekivao.
„Da li ti voliš svoga oca?“ James nesigurno kimne glavom. „Bez obzira što su zbog njega ginuli ljudi koji nisu trebali umrijeti? Bez obzira što je on kriv za razrušeni dio Hogwartsa…?“ On bi nastavila ali Albus ju prekine.
„To je drugačije! Naš otac…“
„Da, vašem ocu je to bilo smisleno. Ali zar se nisu i mome njegovi postupci činili takvima? Želio je čišći svijet – iako ja ne odobravam ono što je radio?“
„Ne izgledaš baš tako.“ odbrusi joj James.
„Ponosna sam što sam Lestrange.“ Naglasio je ovu zadnju riječ povlačeći štapić iz pelerine. Ustao se sa sjedala tako brzo da se James nije ni uspio snaći.
„Hajde, mali Lestrangeov, hajde… Izbaciti će te iz škole prije nego što u nju zakoračiš.“
On se osmjehne, zlokobno i prezirno.
„Ti doista misliš da mi je do toga stalo? Sve što se u toj školi može naučiti ja već znam.“ Jamesu se u očima nije ocrtavao strah. Možda ljutnja, možda bijes zbog nemoćnosti ali strah – nikako. On puhne u svoje šiške koje su mu padale preko čela.
„No, pa hajde onda.“ Albus je sve to promatrao držeći ruku na svome štapiću spremnog da ga potegne u bilo kojem od nadolazećih ternutaka.
„Imati ćemo prilika za dvoboj.“
On pokupi svoje stvari i demonstrativno izađe iz kupea. Par glava se pomolilo da pogleda što se dogodilo. Nije se obazreo.
Stajao je pred jednim od silnih prozora vlaka. Kiša je vani slabašno padala – promatrao je kapljice koje su se lijepile za prozor. Nije ni primijetio da je netko stao pokraj njega sve dok mu se taj netko nije obratio.
„Znaš, samo me zanima…“
U tom trenutku se okrenuo. Isuse, kako je samo sličio ocu. Vidjela je isječke u novinama ali nije vjerovala dok se nije sam uvjerio, u živo.
„Zar je istina da si se posvađao sa Potterom? Već?“
Pogledao je u dječaka pokraj sebe jednako kao što je njegova majka gledala njegovog oca. Imao je isto blijedo, ispijeno lice. Oči su mu neobično titrale, možda od prešutnog straha. Nije bio nizak ali je usprkos tome izgledao izuzetno slabašno. Međutim, ton njegova glasa je ocrtavao karakter a ne spomenute emocije.
„Scorpiuse…“ Započe on nježno, kao da se obraća djetetu a ne vršnjaku. Ton njegova glasa podsjeti djelomično na Voldemortov. U tom trenutku, on se zaustavi. Ponovno se zagleda u prozor i kapi koje je promatrao netom prije nego je Scorpius došao. Gledajući u daljinu, on nastavi. „Meni je suđeno da se posvađam s njim. Taktiziranje nije potrebno. Moja snaga volje je jača nego njegov prijetvoran karakter.“ Na licu sina Draca Malfoya se pojavi slabašan osmijeh.
„Misliš da ćeš biti u Slytherinima…?“ Njegova reakcija bila je očekivana. Smijeh… glasan i upadljiv…protrese Scorpiusa.
„Naravno da ću biti.“ On zakoluta velikim očima.
Velika Dvorana bila je veća i ljepša nego što su ju opisivali. Prostrana, protkana dječjim smijehom, cikom i vriskom s kojom on, kao jedinac, nije bio upoznat. Nije bio pod dojmom kao ostali, bio je iznenađen što su ju uspjeli vratiti u prvobitno stanje – znači da su u Hogwartsu ipak radili najbolji čarobnjaci ovoga vremena. U trenutku kada je sjeo na stolicu, prije nego je razredbeni klobuk uopće prišao njegovoj glavi iz ruku McGonagallove, povikao je Slytherin. Na usnama je i tada, kao i u ovom trenutku, imao samozadovoljan osmijeh.
Prisjećajući se svega što ga je u Hogwarts dovelo, nije mogao odoljeti a da ne razmišlja o tome kako je sada već šesta godina.
p.s. Mali uvod! Razrada tijekom vikenda. Uživajte.
|
